Dragi ožalošćeni,

Poštovani prijatelji,

            Vijest o smrti čovjeka koji nam je dugo godina bio blizak prijatelj prešla je preko nas poput iznenadne hladne sjene.

            Rastajemo se danas od našeg dugogodišnjeg suradnika, kolege i dobrog prijatelja Momčila Šljivančanina – Mome.

            Rastanci su uvijek bolni, osobito kada se ljudi rastaju zauvijek.

            Teško je reći posljednje ZBOGOM čovjeku koji nam je puno godina, pa i desetljeća bio blizak kolega, suradnik, prijatelj i rukovoditelj.

            Momčilo je u naš grad došao prije više od pola stoljeća kao mlad, fakultetski obrazovan čovjek, zaljubljen u našu slavonku i tu ostao.

            Zaposlio se u tvornici ĐĐ, a davne 1971. god. došao je raditi u Svjetlost, tvornicu suhih boja, tada do jučerašnju kudeljaru. Poduzeće u takvom stanju da su majke prijetile svojoj djeci „ako ne budeš htio učiti, radit ćeš u Svjetlosti“. Nije bilo lako, ali pod dirigentskom palicom ing Momčila Šljivančanina kao tehničkog direktora, a kasnije i direktora u vremenu od 33 god koje je proveo u Svjetlosti, nekadašnja kudeljara stasala je u tvornicu kemijskih proizvoda koja impresionira kako u Lužanima, tako i na tržištu Hrvatske i Evrope.

            Momina dirigentska palica bila je: red, rad, disciplina i znanje.

U temelje za ovakav napredak i razvoj poduzeća Svjetlost uložio je pa skoro cijeli svoj radni vijek, a odlaskom u mirovinu 2004. god. nasljednicima u firmi ostavio je čvrstu podlogu za dalje napredovanje i razvoj što su isti uspješno iskoristili i poduzeće se i dalje uspješno razvija i raste.

            Ovom prilikom osjećam potrebu da u ime poduzeća u kojem je Momo dugo godina radio zahvaliti se njegovoj obitelji – supruzi Vesni, djeci Maji i Bojanu na tome što su bilii strpljivi za ono vrijeme dok je on odsustvovao od kuće radi obavljanja poslova izvan mjesta stanovanja. Hvala im za to!

            Sa Momčilom sam radio i najuže surađivao 14 godina. Zajedno smo putovali, družili se i puno razgovarali. Tako smo jedan o drugom saznavali i o onome izvan rada u poduzeću. Imao sam priliku upoznati ga kao osobu i čovjeka. Često mi je pričao o svojim najbližima, supruzi Vesni, sinu Bojanu i kćeri Maji. Pričao mi je puno toga iz povijesti svoga života i obitelji. Pričao mi je i to kako je njegova samohrana majka njega, dva mlađa brata i sestru iz rodnih Pljevalja iz Crne Gore dovela u Vojvodinu u mjesto Sivac, gdje se od najmanjih nogu živi od motike i poljoprivrede. Uz rad u poljoprivredi završava srednju školu, a potom i fakultet kemije u Zagrebu. Pričao mi je o mami Milevi koju sam imao čast upoznati. Pričao mi je o sestri Kosi, bratu Vasiliju koji se poslom našao u Gostivaru, o bratu Milutinu u Novom Sadu, te o njihovim obiteljima.

            Iz njegovih pričanja, unatoč njegove možda suzdržane vanjštine dalo se iščitati da je bio osjećajan i da je sve svoje volio i nosio u srcu i duši.

            Da sam pjesnik napisao bih pjesmu, da sam pisac napisao bih knjigu, jer iz Mominih dijaloga sa mnom za sve te godine zajedničkog rada i druženja bilo je dovoljno materijala za prozu i poeziju.

            Iako je iz Crne Gore otišao kao dijete, nije zaboravio koje-kakve poslovice i izreke koje dobro opisuju i krase crnogorski život i folklor. Nije Momčilo iz Pljevalja zaboravio ponijeti još nešto što bi ljudi ovdje nazvali ULJUĐENOST, a u Pljevljima se to zove ČOJSTVO. Od toga se nikada nije odvajao.

            Prošao je Momo zajedno s nama teška i opasna vremena devedesetih prošlog stoljeća. Ako se netko pita kako je kao ne-Hrvat uspio ostati na rukovodećem položaju gdje je bio i u proteklom sistemu jer to baš i nije bilo uobičajeno, imam odgovor na to. Momčilo nije bio nikakv ekstremist, bio je samo čovjek i inžinjer.

            I na kraju, želim reći slijedeće: Momčilo, odlaziš iz naše sredine i napuštaš nas čista obraza i uzdignuta čela.

            Neka ti je laka ova naša zemlja Slavonska!

            Hvala Ti!